Nada poslednja strada
Hiljade neobuzdanih osećanja preplavljuju moj um, moju dušu, moje telo. Daleko, iza novog sveta, vremena i prostora, stojim sama u tišini beskonačnosti, mimo svih ljudi i zbivanja, ali ne osećam se usamljeno. Osećam blaženstvo. Znam da negde u nekom drugom svemiru postoji neko stvoren samo za mene. Moja druga polovina koju tokom čitavog svog lutalaštva neuspešno tražim. Ali, ne osećam se poraženo, već jako i spremno za nove bitke. Ja tražim svetinju svoje duše, davno izgubljenu u beskraju vremena. Naći ću je, to zasigurno znam. Naći ću onaj deo sebe koji razume ovaj moj deo bez ijedne reči, bez ijednog pogleda i pokreta. Onaj deo koji će biti uteha mom srcu u danima bola i noćima požude. Mali, ali tako značajan za suočavanje sa životom
Sama ne umem. Zato verujem. Verujem da ću te naći negde između svetova. Bujica je nepregledna, nezaustaviva. Zaurlala bih iz sveg glasa da me ti čuješ i spaseš ovog ludila. Požutele stranice podsećaju me na dužinu mog čekanja. Uhvatim li papir malo grublje, pocepaće se i pretvoriti u prah. Pišem ti svakoga dana, jer ne želim da zaboravim da postojiš, ne želim da zaboravim da mi trebaš, jer deo mene je u tebi. Ja nisam rob, ja sam samo slabić. Pred sobom, pred svetom, pred bogom! Da bih opstala ovde, između ovih osećanja koja me preplavljuju poput plime i udaraju o mene kao o obalu, treba mi saznanje da postojiš. Treba mi tvoja nežna, a ujedno i nemilosrdna, ruka da mi pruži život. Treba mi tvoj iskreni osmeh i dubina tvojih očiju koje obećavaju svet. Treba mi tvoja lepa reč da mi vrati osmeh na lice i mir, da znam da sam i ja nekome potrebna.
Zlatne niti mog ćutanja pucaju i otkrivam hiljade reči koje imam za tebe. Ne znam koliko si daleko, ali te osećam. Zato vičem ne bi li čuo moj vapaj, tamo, u drugoj galaksiji, izvan mog domašaja. Zabluda li je? Ja znam da ne. A šta bih bez nade koja će me održati, a koja se privila uz mene i postala ja?