Par reči o jednoj porodici
To je osećaj kada se sve reči gube, kada pretpostavljena bujica emocija nestaje negde daleko, najdalje, od sveta, od mene same, to više nisam ja, već neka druga, neka koja će pričati o životu, o hrani, o školi, o banalnim stvarima, nesvesno želeći da izbegne razgovor povodom koga je došla. Sve misli, sav bol, sve dileme, osećanja i pretpostavke, padaju preda mnom i lome se kao staklo, kao da je sa najvišeg solitera pao najveći prozor, razbio se na milion staklića, ja to vidim, vidim kako ih gazim i kako bez imalo straha ulazim u zgradu. Toliko puta viđenu, ali nikada doživljenu onako kako je trebalo, onako kako je moralo, onako kako sam je trebala doživljavati čitavog života. Sada, u osamnaestoj godini, ja pružam ruku, ja odlazim sa nevericom kod njih, kod tih ljudi koji su mi toliko bliski, ali osamnaest godina toliko daleki, toliko nedostižni.
Slušala sam razne priče. Jedne strane. Došlo je vreme da ja, ako niko drugi nikada nije želeo, čujem tu , toliko puta ocrnjenu, opsovanu, izvređanu, drugu stranu. Da im pružim ruku pomirenja, spremna i da je odbiju i da me oteraju kao pseto, bar bih znala da sam pokušala. Da sam probala da, nakon toliko godina, pomirim svoju porodicu. Ali ne, oni nisu takvi, oni su ljupki i mili, prihvatili me kao najrođenijeg. Ja im to zapravo i jesam. Brat moga oca. I njegova majka. Sestra moga deke, koga nisam videla, nisam upoznala, vreme nas je razdvojilo, sastaviće nas sve jednoga dana. Kada iščile reči moje babe da su oni loši ljudi, da su oni mrzeli mog deku. Pa zar sestra ikada može mrzeti svoga brata, Gospode moj?! Zar roditelji ikada mogu mrzeti svoje dete?! Svoje!
Osećala sam čudan osećaj u stomaku, nisu to bili leptiri kao kada se zaljubiš, ne, to je bio ujed straha u mom stomaku, u mojim nogama, osećaj koji me je ostavljao nemom, iako umem i volim da pričam sama sa sobom. Uprkos njemu, ja sam ka prvom spratu te niske zgrade, koračala sigurno. Da, nešto me je vuklo, gonilo da što brže pozvonim na ta vrata, da vidim, da čujem, mog strica, moju baku, sestru moga dede. Otvara mi vrata čovek kao div, „šta reći“, mislim, znaju oni ko sam, ali trebalo bi upoznati se, reći nešto lepo. Vratima prilazi žena sa suzama u očima, ogromni bol se čitao iz tog pogleda, za izgubljenim, za vremenom kada je sve trebalo biti na svom mestu, a nije, svesna da se neće vratiti. Ljubi me kroz plač, borim se sa sobom da ne zaplačem i ja, grli me nežnim rukama, suze padaju u nepovrat, u ogromni ponor gde padaju beznadežni, gde padaju gorke suze napaćenih duša. Ništa nisam morala da kažem, sve se već znalo. I oni, i ja. „zar je za ovu ženu neko mogao da kaže da je zmija, da o ovoj ženi misli sve najgore, zbog čega, zbog hira devojke da pre pedeset godina ostane pored roditelja, da ne prati ljubav, da ne prati one male talase života koji nas svuda vode, uglavnom nizvodno“, mislim u sebi, ali kontrolišem se. Druga slika svega. Mog detinjstva, moje porodice, žene koja mi je bila druga majka, koju sam toliko volela, a sada osećam prezir, neprestano se pitajući kako je mogla, kako i sada može! Ćutke sedam u kožnu, udobnu fotelju, štaviše, uvaljujem se u nju, kao da je moja, kao da sam svakoga dana bila ovde, kao i sada i pričala sa čikom i bakom o prošlosti, tužnoj, setnoj i gorkoj. Umesto ujeda, ja dobijam sladoled i kafu. Dobijam komplimente, da ličim na tatu kada je bio mali, da sam lepa, dobijam sijaset lepih reči o svojoj porodici među kojima se ni na tren ne provlači ime moje babe, one koja mi je za njih rekla da su loši, da nas nisu nikada voleli.
Počinje priča. Najiskrenija bol jedne žene pretočena u reči i suze. Istorijski planovi mojih predaka da izgrade kuću u kojoj će živeti čitava porodica, ljutnja na moju babu, jer nije htela da se odvoji od svojih roditelja i započne novi život, sa dedom, za koga priča da ga je toliko volela. Toliko nelogičnosti u čitavoj priči. Ako zaista volim nekog i želim da čitav život provedem sa njim, otišla bih glavom bez obzira, bilo kada, bilo kuda! To majka moga oca nije uradila. Što me je u jednom trenutku navelo na razmišljanje da li ga je zaista toliko volela. Kroz osmeh, iskren i blag, meni ova baka priča o starini, o mukama kroz koje su svi prolazili dok je moj deda na klinici u Beogradu umirao. Briga majke za detetom, sestre za bratom, sina za ocem, supruge za mužem. Da li smo doista takav narod da nas samo bol i tuga spajaju? Da li bi trebalo da opet neko umre da bismo se našli mi, kroz čije vene teče ista krv, čiji su se preci toliko voleli, a kasnije generacije zavadile zbog hirovitog uma, zbog nepomirenja majke da joj sin ode u snajinu kuću?
Slušam ušima, očima, nosem, rukama, sve što mi njih dvoje govore, ne želeći nijednu reč da zaboravim. A u meni bujica, nepregledna bujica, osećanja koja me nekontrolisano preplavljuju. Smiraj, saosećanje, bes, prezir, žalost. Volim ih, Bože moj! Iako ih sada gledam prvi put, iako sam se naslušala samo ružnih reči o njima, ja ih volim. Jer su njihove reči i pogledi i osmesi i suze iskreni. Iskreniji od ranijih, tuđih, koje sam čula, videla i doživela. Umesto otrova, ja dobijam med, umesto ujeda, ja dobijam poljubac.
Dugo sam u sebi razmišljala da li da joj dam pesmu koju sam napisala svome dedi, njenom bratu. Hoću, neću, dugo, dugo. Prevagnulo je da hoću.
„Znam koliko ste voleli svog brata, volim ga i ja, iako ga nisam upoznala. S obzirom da se bavim pisanjem, napisala sam pesmu o njemu. Želela bih da je imate“, govorim joj i vadim iz torbe presavijenu hartiju, pružam joj, a ruka mi podrhtava. Ali već sam rekla, morala sam joj dati. Gledam je dok čita očekujući neku, bilo kakvu reakciju. Ne vidim je. Sklapa papir, prilazi mi, ljubi me usnama natopljenim suzama i zahvaljuje neprestano govoreći „Moj bata“. Nije imala na čemu da mi zahvaljuje. Ali da, tada sam videla šta je ljubav, kolika je ljubav između dvoje ljudi stvorenih od istih roditelja, odraslih u istoj kući, pa i nakon dvadesetpet godina dedine smrti. Nikada se ne može prežaliti smrt voljene osobe. Nikada. Dajući pesmu stricu, vraća se u svoju fotelju, još uvek pod utiskom kombinacije običnih reči, najiskrenije posvećenih mome dedi. Njenom bratu. Volim da ispratim reakciju ljudi dok čitaju moje delo, pogotovo ako ima veze sa njima. Gledam u strica, dugo ju je čitao, nijednim pokretom lica ne odajući nikakvo osećanje. Dugo je gledao u hartiju, ili kroz nju, plašeći se da ne vidim njegove suze, koje više nije mogao da kontroliše. Tihe suze moga strica bole su mi srce, kajem se što sam im dala, što sam probudila njihovu bol, koja zapravo nikada nije ni zaspala. Smirivši se, rekao je da je pesma lepa i počeo priču o mome dedi, njegovom ujaku.
„Bio je laf, u svakom smislu. Voleo je da peva, bio je lep, krupam, crn čovek, žene su ga volele. Svaka slava pretvarala se u veselje kao da se slavi rođenje deteta ili nešto slično, kada on zapeva. Voleo je da pomaže ljudima, kako svojoj sestri i roditeljima, tako i neznancima, da ih svojim milozvučnim glasom smiri, da im nadu, spokoj, bar na trenutak. Svi su ga voleli. Ponosan sam na to što mi je bio ujak“, govorio je, dok sam ja osmehom skrivala svoju žalost za njegovim davno izgubljenim životom. Zamišljala sam kakav bi život bio da je on još uvek ovde, među nama, sa nama. Nisam mogla da se, čuvši ovakve reči i videvši iskrene suze i osmehe, pomirim sa tim da tog čoveka nema i da je život, nažalost, ovakav kakav je. Moj- srušen, bedan i jadan, njihov- pun bola za izgubljenim, tatin- izdresiran da ne misli na svog mrtvog oca, uprkos tugi i nostalgiji za njim. Nisam mogla da se pomirim sa tim „šta je tu je“, što bi naš narod u trenucima beznađa umeo da kaže.
Nisam mogla celog dana da se odvojim od njih, iako mi je u podsvesti bilo da im smetam možda, previše sam se zadržala, imaju oni svoje živote. Baka je insistirala da ostanem još malo, ali zaista nisam mogla. Nisam mogla da pređem preko prošlosti koju nisam doživela, ali je osećala, svakoga dana, a ponajviše ovog, kada sam upoznala svoju porodicu. Baka mi je samo tiho rekla da dođem kad god želim, da priča sa mnom, jer još nije sve ispričano, jer još nije sve rešeno. Plakala je i grlila me dok sam odlazila, kao da me neće više videti, a videće me, sigurno.
Izavšavši iz zgrade, čvrsto sam rešila da pomirim tatu sa njima, dok mu je tetka još uvek živa. Ne želim da umre sa bolom za nama, za bratancem i unucima, kao što su njeni roditelji umrli sa ogromnim teretom za unukom, za praunučadima.