Kako je sve počelo...
Osecao sam zivot. Pravi zivot. Mrzeli su me, pljuvali, gazili po meni kao po staroj ponjavi, odbijali su me, poricali moje postojanje. Nije li to pravi zivot? U koje bih cudo mogao da verujem kao veciti izgnanik i samotnjak? O kom bogu mi vi pricate kada ga ni sami nikada niste osetili? Zeleo bih da vrisnem i da se probudim kao iz najgore nocne more, ali iz zivota budjenja nema. Nazalost. Kada su me najvise gazili, a bilo je takvih prilika zaista bezbroj, nikome nisam mogao da se molim da spasi, ne moju dusu, vec ovo malo zivota sto je postojalo u meni. Ne zelim da krivim druge, verovatno sam sam kriv sto sam im to dozvolio, ali sada znam da je gotovo…zauvek.
Moja prica pocinje isuvise rano, jos u najranijem detinjstvu. Uvek sam bio nekako drugaciji od drugih, “umetnicka dusa” kako su govorili moji roditelji. Uvek sam I zamisljen. Tada mi to nije bilo vazno, mislio sam samo na to kako da mi prodje dan i uvek izmisljao neke nove igre koje bih igrao sam kada nema nikog u blizini. Nikada me nisu zvali decaci iz ulice da igram sa njima fudbal, kosarku ili bilo sta drugo. Tada nisam mario za to, bio sam sam sebi dovoljan, mozda I dosadan ponekad, ali to je bila moja najveca greska. Sada se kajem, ali bojim se da je kasno.